Piše: Sinan Gudžević
Samo što sam stigao u Novi Pazar, zove me Boris Novak. Umro nam Josip Osti. U Tomaju na Krasu slovenačkom. Dragi naš Pepi.
Bolovao je sedam godina, znali smo sve o njegovoj bolesti. O svojim operacijama i hemioterapijama govorio nam je i pisao podrobno, kao kad bi pisao o svojim knjigama.
A nadali smo se Boris i ja da će smrt odustati od Pepija. Junački se s njom hrvao, svaka operacija i terapija činila mu je dobro, oporavljala ga i zadivljujuće obnavljala. Takve životnosti nisam vidio. Pepi je u bolovanju nadogradio svoj golemi stoicizam. I svoju terminologiju. Svoje metastaze je zvao slovenački rakaste tvorbe, dvanaest na broju, na jetri i na plućima.
Pepi je otišao s ovoga svijeta 26. juna, s večeri u 21.40. Namjestilo se bilo da sam na datum 26. juni dvaput bio s Pepijem u Italiji. Jednom smo bili u mjestu Mirandola kod Modene, a drugi put u Umbriji, u Assisiju.
Taj datum, 26. juni, meni je odavno važan, i sjetio sam ga se i tada s Ostijem u čuvenom mjestu Mirandola. Jer je 26. juna 1990. u Veroni Jugoslavija pobijedila Španiju na Svjetskom prvenstvu. Bio sam na stadionu i doživio nešto što bi se narodski moglo zvati trans poslije dva gola Stojkovića. Kad sam u Assisiju podsjetio Pepija na datum, on mi je veselo odvratio: „Znam, Piksi Stojković će danas po ovome zvizdanu opet Španiji dati dva gola, i tebe će opet navijači jugovići zalivati transvodicom!“
Kad sam mu uzvratio da je njegovo pamćenje takvo da bi moglo služiti kao model za kompjuterske diskove s puno radne memorije, Pepi je iz rukava dodao: „Više trpne nego radne memorije, Gudževiću moj!“
Trpna memorija je dobra oznaka za pamćenje i sjećanje Josipa Ostija. Rođen u Sarajevu, jedino dijete majke Veronike, rođene Meštrović, i oca Narcisa Ostija. Kad je imao dvije godine, majka je u očaju zbog bračne krize krenula da izvrši samomor i to s malim Josipom. I to bi bila i načinila, otrovala bi plinom i sebe i njega, da njena prijateljica s kojom se dan ranije dogovorila da pije kafu, nije poranila te došla umjesto u podne, već u deset sati.
O svom je životu napisao dosta i u stihu i u prozi, mnogo, a sve se čita u dahu i gubeći dah. U svojoj knjizi Život je jeziva bajka reći će kako je mnogo puta pomišljao da okonča život samoubistvom. I kaže da bi to bio učinio da je samo mogao sebe vidjeti i opisati mrtvoga!
Kad bih do kraja ove godine pisao o Ostiju pjesniku, prevodiocu, antologičaru, izdavaču, organizatoru književnih susreta, atletičaru, o mojim uspomenama s njime, opet ne bi stalo sve što bih htio da stane.
Upoznao sam ga u Sarajevu, bio sam mu u stanu u Nemanjinoj, gdje je živio s prvom svojom ženom Duškom Perišić. Viđao sam ga u Beogradu, u Zagrebu, u Ljubljani i Tomaju, spavao sam u njegovoj kući, putovali smo više puta po Italiji od Trsta do Kalabrije. Pepi je bio moj stariji brat, najveseliji melanholik na svijetu.
Jednom smo bili pozvani na čitanje u Tarcento, pokraj Udina. Bio je, kako Sidran kaže, juni mjesec u svijetu (i dud je zrio), dan sunčan kao u djetinjstvu, a uveče u biblioteku na to čitanje došlo dvoje ljudi, plus čuvar izložbe! U Italiji manje od stotine ne vjerujem da je kad bilo. Gradonačelnik Tarcenta Lucio Tollis, čudesan čovjek, postiđen, hoće da čitanje otkažemo te da odmah idemo na večeru. Pepi i ja kažemo da nećemo ovo dvoje koji su došli kazniti zato što drugi nisu došli te održimo ono smo došli. I bilo je ama odlično.
Osti je u Italiji poznatiji pjesnik nego u nekadašnjoj Jugoslaviji. Najprevođeniji je bosanskohercegovački pjesnik u Italiji, a od nekadašnjih Jugoslavena možda je od njega prevođeniji samo Tomaž Šalamun.
A bio je i barem deset godina vrhunski atletičar: oborio je pedesetak jugoslavenskih rekorda, bio je član juniorske i seniorske reprezentacije Jugoslavije.
Sarajlija rođenjem i življenjem, atletikom se počeo baviti nakon Olimpijskih igara u Rimu, godine 1960. Gospodin Narcis Osti poveo svoga petnaestogodišnjeg sina Josipa u Rim i njih dvojica su, 3. septembra, gledali iz najbliže blizine slavnog Livija Berrutija na Olimpijskom stadionu za vrijeme legendarne utrke i pobjede na 200 metara rezultatom 20,5 sekundi. Oduševljen brzinom i načinom na koji talijanski prvak s nezaboravnim naočarima prestiže cijeli svijet, Osti, na povratku u Sarajevo otkriva svoju nadarenost za takmičarsko trčanje.
Josipa Ostija upoznao sam kao pjesnika i prevodioca sa slovenačkog. Nisam mogao vjerovati da je to onaj Osti brzonogi, o kome sam godinama i slušao i čitao: preda mnom je bio opušten, otvoren, nasmijan, radostan čovjek, bez ikakve naduvenosti kakvu znaju imati poznati sportisti. Ni jednu riječ o sportu da procijedi, ama ni sloga. A rekorder!
U Ljubljani je Osti, za vrijeme rata u Bosni, osnovao izbjegličku izdavačku kuću Egzil-abc i u njoj objavio više od stotinu i šezdeset knjiga uglavnom bosanskih pisaca. Za zbirku pjesama Kraški Narcis u Celju je dobio Veronikinu nagradu, koju smo zvali majčina nagrada za knjigu o ocu.
Dok su po Sarajevu padale granate s okolnih brda i planina, Sarajlija Josip Osti je četiri godine organizirao u Ljubljani susrete koji se u Sarajevu nisu mogli održavati: Sarajevske dane poezije, a s PEN centrom Slovenije (s Borisom A. Novakom) i Društvom slovenačkih pisaca skupljao je i slao pomoć za pisce pod opsadom u Sarajevu.
Na dan 22. novembra ove godine, na sajmu knjiga u Puli uvršten je u program i okrugli stol pod nazivom Ostiju s ljubavlju. Tu će biti riječi i o ljubavi u Ostijevu životu i u njegovim knjigama.
Katalog žena Josipa Ostija jedinstvena je prozna knjiga među knjigama našeg jezika, ali je, kao skoro sve što je napisao, ostala uglavnom nepoznata. Možda je i najnepoznatija Ostijeva knjiga. Da su vremena kakva nisu, ova bi knjiga bila najprodavanija i izdavač bi mogao na njoj dobro zaraditi. Ovako, neka bude ponovljeno, jedva da itko zna i da je objavljena u prevodu sa slovenačkog, a da je neprodata, ne zna se nikako.
Ima realističnih izgleda da na Sajmu bude izloženo i nešto primjeraka knjige Pred zrcalom. Na sajmu će, ako je šta ne spriječi, gost biti i Urška, ona čije ime stoji u posveti: „Urški, mojoj posljednjoj ljubavi, i svim mojim ljubavima prije nje“.
Knjiga Pred zrcalom je najbliža knjizi Charlesa Bukowskog Žene. To Osti i kazuje, pišući je kao „Bilješke za neposlano pismo Charlesu Bukowskom ili nezavršeni roman, načinjen od pojedinačnih, ponekad i u životu nezavršenih ljubavnih priča“. Pismo počinje u Langenbroichu, u kući pisca Heinricha Bölla, nakon jedne olujne noći u kojoj su vjetar i vjetrovi na kući povadili prozorska okna iz šarki, polomili stakla, razbacali knjige, a mnoge cedulje s piščevim bilješkama u kovitlacu su odnesene kroz prozor.
Knjigu Bukowskog o njegovim ženama Osti je čitao najprije u prevodu na srpskohrvatski, a dvadesetak godina kasnije i na slovenačkom. Obrnut put je imala Pred zrcalom: prvo je napisana i objavljena na slovenačkom pa onda prevedena rukom samog pisca.