Piše: Ivana Peruško
„Nijedan pisac i mislilac nije tako prodrmao moju dušu kao što je to učinio on“ – bilježi 1921. godine veliki ruski filozof Nikolaj Berdjajev i nastavlja: „Ja sam ljude uvijek dijelio na ljude Dostoevskoga i na ljude kojima je stran njegov duh.“
Iako ga je Berdjajev okarakterizirao kao tipično rusku pojavu, odnosno tipično ruskoga genijalca, naglašavajući upravo nacionalnu odrednicu, Fëdor Mihajlovič Dostoevskij (Fjodor Mihajlovič Dostojevski) ljubimac je Zapada.
I doista, na Zapadu, prema kojemu je sam Dostoevskij gajio – u najmanju ruku – ambivalentne osjećaje, on je jedan od najvoljenijih ruskih klasika. Friedrich Nietzsche, Virginia Woolf, Edward Morgan Foster, Sigmund Freud, William Faulkner, Jean-Paul Sartre – samo su neka imena na koje je stvaralaštvo proturječnoga ruskoga genijalca ostavilo dubok trag.
Francuska kritičarka Nina Gourfinkel u svojoj je knjizi Dostoïevski, notre contemporain (Dostoevskij, naš suvremenik, 1961.) bila kudikamo preciznija i opširnija: „Tko nije posuđivao od Dostoevskoga? Pisci – Gide, Kafka, Proust, Sartre, Faulkner, Camus, samo su neka od imena – koji su u njemu pronašli nove forme romana, i to one koje odgovaraju mehanizmima moderne duše (…) Kazališni ljudi (…) Filozofi (…). Dostoevskij je ušao u krvotok suvremenoga društva… Mi živimo u svemiru Dostoevskog“.
I premda se o Dostoevskom mnogo pisalo, recepcija toga danas glasovitoga klasika u rodnoj je Rusiji (osobito u sovjetsko vrijeme) prošla trnovit put. Berdjajev drži da je to u početku bilo tako zato što je za razumijevanje njegova stvaralaštva potrebna posebna duševna građa, a čini se da je ona u 21. stoljeću postignuta ili su jednostavno poniženi, uvrijeđeni, zločini i bjesovi o kojima na svojim stranicama progovara Dostoevskij danas jednostavno (samo)razumljiva i sveprisutna pojava.
Ruska je kultura sklona arhiviranju; svoju ljubav i poštovanje prema književnosti i svakom biografskom tragu voljenih autora sklona je muzeificirati, a neke je klasike sklona – poslužit ću se suvremenijim terminom – uspješno brendirati. Stoga ne čudi što se obljetnice ruskih autora (osobito klasika) u Rusiji pobožno najavljuju, obilježavaju i slave kao što se slave i drugi državni praznici.
Diljem Rusije postoji toliko manifestacija koje ove godine slave dvjesto godina od rođenja F. M. Dostoevskog da ih je nemoguće popisati; dovoljno je navesti podatak da će se samo u Moskvi ove godine održati više od 180 (!) različitih događanja posvećenih zaštitniku poniženih i uvrijeđenih te otkrivaču podzemnoga čovjeka.
Hrvatska kultura ne može se pohvaliti ni takvim brojkama, ni takvom posvećenošću, ni takvim odnosom prema književnosti (kako prema svojoj tako prema tuđoj). I upravo je zato pothvat osmišljavanja i objavljivanja zbornika Dvjesto godina Dostoevskog u izdanju zagrebačkoga Disputa uistinu potreban i hvalevrijedan, i to ne samo za ljubitelje književnosti, nego za sve one koji osjećaju, poštuju i „konzumiraju“ kulturu – jer Dostoevskij je prestao biti tek književni klasik. On je već odavno prerastao u svjetsko kulturno dobro osvojivši kazalište (pa čak i žanr mjuzikla), film, likovnu umjetnost, glazbeni svijet i dr.
Ovim je zbornikom izdavačka kuća Disput (na čelu s Josipom Pandurićem) još jednom potvrdila svoj jedinstveni status u Hrvatskoj – status promišljenog, profesionalnog i omiljenog izdavača brojnih filologa, lingvista, teoretičara i drugih znanstvenika.
Urednica zbornika Dvjesto godina Dostoevskog Jasmina Vojvodić – predstojnica Katedre za rusku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, predana rusistica, posvećena istraživačica ruske književnosti 19. stoljeća te jedan od rijetkih hrvatskih „dostojevskologa“ – ovom je knjigom dosegla svojevrsni profesionalni vrhunac, uspjevši okupiti brojne stručnjake (njih šesnaest!) i podarivši im slobodu da se osvrnu na stvaralaštvo ruskoga genija svaki iz svojega kuta.
Zbornik čini četrnaest različitih, ali ipak komplementarnih analiza djela Dostoevskog, logično raspoređenih u pet velikih cjelina: Analize (od pripovijesti do romana); Dostoevskij i drugi; Adaptacije: kazalište i film; Recepcija Dostoevskoga; Dostoevskij u knjižnici Filozofskog fakulteta. Iako u zborniku „gostuju“ vodeći hrvatski rusisti (Ž. Fink, Ž. Benčić, A. Vidić, Z. Tihomirović, J. Vojvodić, J. Užarević, D. Lugarić Vukas, I. Peruško), velika vrijednost zbornika leži u izboru nerusističkih istraživača (T. Brlek, Ž. Matijašević, C. Pavlović, L. Čale Feldman, N. Čačinovič, S. Coha, L. Magaš Bilandžić), koji su se na stvaralaštvo ruskoga klasika osvrnuli iz druge, nerusističke perspektive (što osobito dolazi do izražaja u cjelinama Dostoevskij i drugi; Adaptacije: kazalište i film; Recepcija Dostoevskoga).
Sastavljanje zbornika nije laka rabota; njegovu uredniku na svakome koraku prijeti kaos na tematskoj i kompozicijskoj razini, odnosno mogućnost razbacane, neuredne i nelogične strukture. To se nije dogodilo zborniku Dvjesto godina Dostoevskog, a tomu je pomogao detaljan, sadržajan, opširan, ali itekako potreban uvod njegove urednice Jasmine Vojvodić, kojim se otvara zbornik (i koji jest njezina kohezivna snaga).
Već na prvim stranicama Vojvodić upozorava hrvatskoga čitatelja, pozivajući se pritom na riječi već spomenutoga Berdjajeva, da stvaralaštvo Dostoevskoga odražava svu proturječnost ruskoga duha jer Rusi nisu sposobni živjeti u zoni sredine, nego u krajnostima. Upravo takva čitatelja zahtijeva ovaj ruski maksimalist i majstor krajnosti koji ove godine puni dvjesto godina vječnosti.