Piše: Alen Galović
Brojna značenja koja su u protekle četiri godine upisana u književnu nagradu Fric – kroz njezino ime, kroz simboliku žiroskopa koji se dodjeljuje nagrađenim autorima, a najviše kroz izabrana i nagrađena djela – lako će i prirodno ove godine pronaći svoje mjesto u Puli, na Sajmu knjiga i autora – Sa(n)jam knjige u Istri, koji je već godinama prvorazredni kulturni događaj, najveći autorski sajam knjiga u Hrvatskoj, ali i najveći festival autora u široj regiji.
Nema stoga bolje destinacije i bolje prilike da se prizove literarni duh monumentalnoga Krleže te da se obilježi četrdeseta godišnjica njegove smrti. Bit će to učinjeno u Puli objavom naslova i autora koji su ušli u uži izbor za nagradu Fric, ali i razgovorima s prethodnim dobitnicima nagrade.
„Otkad sam počeo pisati držim se Krležinog savjeta da treba pisati mrko okrutno, bez samilosti, pa i sa začepljenim nosnicama ako treba…“
Ove je riječi, primajući tada novoutemeljenu književnu nagradu Fric u prosincu 2017. godine, u foajeu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, izgovorio pisac Damir Karakaš. On je nagradu dobio za roman „Sjećanje šume“ i bio je prvi laureat priznanja koje su tjednik Express i dnevni list 24sata utemeljili po uzoru na slavni britanski Booker i nazvali nadimkom Miroslava Krleže.
Najbolji roman te je godine birao žiri u kojem su bili glavni urednik 24sata Goran Gavranović, novinar i kolumnist Boris Rašeta, liječnik Dubravko Lepušić, redateljica Hana Jušić i književna kritičarka Biljana Romić, koja je bila i predsjednica žirija.
Goran Gavranović, pokretač i idejni kreator ove nagrade, imao je inicijalnu ideju da o pobjedniku odlučuje žiri u kojem ne prevladavaju osobe profesionalno vezane uz književnost. I doista, u godinama koje će slijediti u žiriju će sjediti redateljice i liječnici, odvjetnici, glumice i povjesničari, konceptualni umjetnici…
Uz pomoć sponzora Barcaffea za nagradu je otpočetka osiguran fond od 75.000 kuna bruto (najizdašniji za neku hrvatsku književnu nagradu koja se dodjeljuje autoru knjige), a osobito je i rješenje u kojem je nagrada prevedena u vizualno i skulpturalno. Sve je oko nagrade koordinirao i logistički usmjeravao Kruno Lokotar.
„Htjeli smo da i ime nagrade sugerira ležernost, antidogmatski je, humoristično, a opet, jasno cilja i naklanja se Krleži“, objašnjavao je Lokotar: „Što je to Krleža bio nama, zapitao sam se, koji su njegovi atributi? Bio je žiroskop, korigirao je i usmjeravao, bio uspravan, to mi je palo na pamet kao metafora za Krležu. Nema autora koji ne bi volio dobiti priznanje da je – žiroskop. Kako god ga i kad god ga nakreneš, on stoji pouzdano, isto. To i jest nekakva definicija klasika, da je uvijek moderan.“
I doista, rješenje vizualnog identiteta, povjereno kolektivu Đ 24 (Bojan Krištofić, Sven Sorić i Hrvoje Spudić) nadišlo je mnoga očekivanja, uz koncizno i jasno obrazloženje koncepta: „Vizualni identitet nagrade Fric čine logotip i znak projektiran tako da apstrahira oblik i princip kretanja žiroskopa, predmeta koji predstavlja trodimenzionalni segment njenog identiteta te simbolizira vrijednosti utjelovljene u liku i djelu — Miroslava Krleže Frica. Elementi znaka su kružnica kao metafora punine, cjelovitosti, dosljednosti i sveobuhvatnosti, što su samo neke od karakteristika koje se vežu uz Krležin opus, te dvije linije: prva, uvijek vertikalna, koja poput središnje osi kružnice manifestira autoritet i čvrstoću, i druga, varijabilna, čija će se pozicija u znaku mijenjati od godine do godine, od aplikacije do aplikacije, predstavljajući igru, raznolikost, slojevitost, slobodu i druge važne značajke Krležina djela, također poželjne među prozom nominiranom na natječaj.“
Godina dana nakon Karakaša, Frica je u siječnju 2019. osvojio Jurica Pavičić za roman „Crvena voda“, koji mu je objavio Profil.
„Nagrada Fric mi je osobito draga, drago mi je da žiri ne čine samo književni profesionalci, nego naša implicitna publika. A razlog zadovoljstvu je i što je nagrada Fric dobila ime po Krleži, kojem je moja generacija ostala dužna. Mi smo Krležu smatrali dosadnim klasikom i ideološki ispražnjenim piscem koji nema veze sa suvremenošću. A onda smo i mi dobili svojih ‘deset krvavih godina’ i proživjeli svog ‘hrvatskog boga Marsa’ te doživjeli svoje Glembajeve, samo što naše Fanike Canjeg ne stradavaju pod kočijom, nego pod jahtama“, govorio je Pavičić primajući nagradu u HNK-u.
Nakon Pavičića nagrada Fric odlazi u ruke bosanskohercegovačkom piscu Darku Cvijetiću za roman „Schindlerov lift“ (Buybook, 2018): „Ako bih tražio točku dodira između svoje malenkosti i veličajnosti mudroga Frica, našao bih je u velikoj inventuri nesporazuma koji započinju pitanjima identiteta, a dovršavaju se u isprskanosti rovovskim blatom – bilo galicijskim ili bosanskim – dovršavaju se, dakle, u dubokoj antiratnosti“, kazivao je Cvijetić na dodjeli: „Riječima samoga Krleže, ‘rat ima nečeg prljavog od prljavog provincijalnog cirkusa’. I meni se, kao i Krležinom junaku iz ‘Na rubu pameti’, dogodio udes viđenja svijeta, udes gađenja užasima jednog izvitoperenog sustava vrijednosti i moranje zapisivanja. Tako se rodio roman ‘Schindlerov lift’, nakon stotina pjesama i tisuća kazališno-pjesničkih jurišanja na nebo. Književnom nagradom Fric učinili ste me vrlo, vrlo ponosnim i dali mi časnu obvezu pisanja radi spašavanja hoda na glavi, doveli me u dostojanstvenu blizinu veličanstvene utopije književnosti“, rekao je.
„U pandemijskom i ‘potresnom’ dobu čitali smo drugačije, povučenije, intimnije, pri čemu su čitanje i svijet književne zbilje svakako bili ono sito koje nam je omogućavalo suptilniju i selektivniju komunikaciju sa zbiljom svakodnevice, ali i način nadilaska akutne traumatičnosti naših trenutačnih života“, poručila je u veljači 2021. Biljana Romić, urednica, kritičarka i prevoditeljica te čelnica žirija.
„Suvremena proza i dalje pokazuje snažnu vitalnost, šaroliku zastupljenost višestrukih perspektiva, glasova i fokalizatora, razvojnu putanju koja potvrđuje i sve veću zainteresiranost čitateljstva za izričaj suvremenih pisaca u Hrvatskoj i regiji“, rekla je Biljana Romić prije nego što je nagrada, na svečanosti kojoj je nazočio i šef države Zoran Milanović, dodijeljena Marku Greguru za knjigu „Vošicki“.
„Vošicki“ je biografski roman o tiskaru, knjižaru i izdavaču, kulturnom entuzijastu iz Koprivnice, rođenom Čehu Vinku Vošickom: „U hrvatskoj kulturnoj memoriji, koja se i u pismenijih ljudi katkad svodi na memoriranje detalja iz biografije jednoga njezinog pisca, Miroslava Krleže, Vošicki je bio izdavač časopisa Književna Republika, i izdavač prvih Krležinih sabranih djela. Sve je drugo oko tog čovjeka potonulo u mrak i u maglu kolektivnih povijesti i osobnih neukorijenjenosti. Koga bi se ticao nekakav rekli smo Čeh, koji je za rata bio protiv ustaša, a kojem će poslije rata partizani konfiscirati imovinu?“
„Gregur je dugo i temeljito istraživao slučaj toga svog sugrađanina. U književnosti koja, naročito nakon Josipa Horvata, ima krajnje sumnjivu tradiciju beletriziranih biografija, njegov će Vošicki biti vrlo zanimljiv izuzetak“, zapisao je o ovoj knjizi Miljenko Jergović.
Valja reći kako se proteklim godinama nagrada Fric značajno izdigla nad svim drugim sličnim priznanjima u zemlji svojim konceptom, a ponajviše činjenicom da ne promiče samo one nagrađene, one odabrane i izabrane, nego i mnoštvo drugih vrhunskih djela koja su bila u široj i užoj konkurenciji, a do same nagrade ipak nisu stigla.
„Previše dobrih knjiga, to je problem većine nagrada, pa i ove. Izabrati finaliste nezahvalan je posao. Utješno je jedino što je to pokazatelj da pisana riječ nije izgubila na snazi“, rekao je o nagradi urednik kulture u tjedniku Express i priloga o književnost Bestbook te član žirija Igor Vikić.
Upravo dva spomenuta medijska brenda, Express i Bestbook, uz krovna 24sata, jamče da će sva djela i njihovi autori imati zasluženu recepciju, da će dobiti prostor u kojem će na dostojan način moći progovoriti o svome radu. A današnje doba, kad se čini da sve informacije odjednom lebde kako kakvi bezvrijedni i usamljeni fragmenti, kad sa svih strana pršte žalopojke o redukciji svih prostora namijenjenih knjizi i književnosti, to je značajna činjenica.
Zanimljivo je da su sva nagrađena djela nakon Frica pobrala i druge značajne nagrade u zemlji, ali i u inozemstvu. Karakaš je, na primjer, za „Sjećanje šume“ dobio talijansku književnu nagradu Premio ITAS del Libro di montagna te Kočićevo pero u Banjoj Luci.
Potonju je nagradu osvojio i Cvijetić za svoj „Schindlerov lift“, a impresivne su nagrade za najbolji krimić koje je u Francuskoj osvojila Pavičićeva „Crvena voda“. Osim što je taj roman uz Frica u Hrvatskoj ovjenčan i Đalskim, u Francuskoj je prijevod osvojio prestižnu nagradu Grand Prix de Littérature Policière za najbolji strani krimić (tu su nagradu ranije dobivali Patricia Highsmith, Stanisław Lem, Mary Higgins Clark, Elmore Leonard, P. D. James), dobio je ranije i nagradu Le Point du Polar européen na festivalu Quais du polar u Lyonu te nagradu francuskog mjesečnika za kulturu Transfuge, također za najbolji strani krimić.
Gregur je za roman „Vošicki“, pak, osim Frica, osvojio i državnu nagradu Vladimir Nazor za 2020.