Reče jednom divotna Sapho: “Ljubav, opet, sada, od koje udovi klonu…potresa me: slatkogorki, neodoljivi plazistvor.” Ἔρος δηὖτέ μ’ ὀ λυσιμέλης δόνει, γλυκύπικρον ἀμάχανον ὄρπετον. Ljubav je tu stvorenjce što puže, plazi, prikrada se, unoseći treperenje i klonuće, neminovnu predaju. Neki će je prevoditelji ovog fragmenta čak nazvati “zmijom slatko-bolnog ugriza”. Slika je snažna ali i intimna. Opisuje drhtaj ljubavi koji nas obuzima i uglavnom je svejedno hoće li mu sva silna ljubavna poezija kasnije podariti krila, strelicu, aureolu, ili bič. Fragment priznaje da se ljubav može ponoviti, vratiti i da kao iskusni ratnici možemo u njoj prepoznati starog znanca.
Za uglednog prevoditelja Tona Smerdela bio je taj isti fragment “Eros, koji raznježuje tijelo,/ Danas me ljuto kroti/ Taj Eros sudbonosni, gorki i slatki/ ta neukrotiva, divlja zvijer.” Bogovi, divlje zvijeri, ljuto kroćenje; silina herojska nagruvana s nešto ljubavi, a tijelo mlitavo raznježeno. Kao da je Homer, kao da nije Sapfo. Smerdel kao kršćanski intelektualac ovdje je odmah pročitao i Boga (pa makar i krasnog Erosa) i pomalo zastrašujuću zvijer ljubavi. Koliko čitatelja, toliko malih i velikih izdaja. Unatoč svima njima/nama, jasno je da je Sapfo dobro znala onaj nježni drhtaj koji naizmjence peče kao kopriva i miluje kao lahor, onaj srh koji prolazi klonulim udovima. Znamo, naime, da je u ovom fragmentu ljubav baš ona erotska, seksualna i strastvena. Grčka misao rasporedila je lica ljubavi precizno i rječito. U ovom Sapfinom drhtaju ne nalazimo prijateljsku filiju, ne vidimo bezuvjetni roditeljski storge, ne osjećamo univerzalnu agape, ne strahujemo od samoljubne philautije… a ponajmanje, pak, od praktične pragme. Možda slutimo vragolasti i zaigrani ludus, a možda i nešto više: potres i klonuće, prvi stupanj orgazmičkog fraktala, širenja kruga drhtaja i tišine.
Dodamo li erosu sva ta druga lica, možemo s Danteom reći, da pričamo o sili koja pokreće Sunce i druge zvijezde. Ili barem o našim nedosanjanim snovima o toj sili. Nedosanjanost je tako ljudska; mi volimo pakirati ljubav i odložiti je u smočnicu dok se ne pokvari. Judeokršćanski plemenski ideolozi otimat će nam je odozgo i odozdo, a mi ćemo se valjati u strahu, krivnji, nelagodi i nevolji. Ljubav nikad ne umire prirodnom smrću, pisaše Anaïs Nin: “Umire jer ne znamo kako da obnovimo njen izvor. Umire od sljepila, grešaka i izdaja. Umire od bolesti i rana, od uvenuća, od zamrljanosti.” Knjige su pisale i pišu o našoj bijednoj volji da mrljamo, da osljepljujemo ljubav. Ali nas i vodile, poput kišnih bujica na osušenu tlu, prema obnovi njenih izvora.
U godinama nadvijajućeg tanatosa, straha i srha strepnje, ovaj erotski drhtaj o kojem zbori iskusna Sapho može još donijeti odmak, izlaz i olakšanje. Ali nije to samo neka bijedna samopomoć i kukavičko ušuškivanje. Eros ima “opet, sada” velikog i teškog posla. Da obriše lica zamusana šmrkljem i suzama, znojava ispod medicinske maske, da pomiri daleke polove posvađane braće, umiri revanje digitalnih bukača, opusti napete udove razbijača. U distopijskom razmatanju lažnih mogućnosti i življenih nemogućnosti, ljubav se u Pulu vraća u jednoj od svojih prividno najnevinijih formi. Bibliofiliju rječnici vide kao ujedno i vrijednu i ćaknutu. Knjigoljubnim kradljivcima knjiga oprašta se lopovluk barem malo brže i lakše no ostalim lopovima. Prepoznaju se olakotne okolnosti: ludus čitanja, zanos riječi, strepnja sljedećeg poglavlja, radost i sjeta posljednje stranice, ponekad zgađenost. Istina, zbog knjige možeš i nagrabusiti. Katkad, u povijesti koja se uvijek ponavlja, pale nju, katkad i tebe spale s njom. Knjiga o ljubavi proglašava se za opću opasnost. Paolo i Francesca zaglibiše zbog nje u Paklu, u drugom krugu u kojem pate pohotnici. Ali ih ljubav nije zato napustila.
“Svodnik je knjiga i njen pisac bio: već ne čitasmo dalje toga dana.” Prevoditelj je krut i njegov je moralistički nos pomalo podignut. Svodnik može biti i kriminalno biće, a Danteov “galeotto” i više je i manje od toga. Francesca priznaje piscu da su ona i Paolo čitali arturovsku legendu o Lancelotu i Ginevri što se zatelebaše jedno u drugo uz pomoć Galehauta, u talijanskom zvanom Galeotto. “Galeotto fu ‘l libro e chi lo scrisse.” Knjiga im i njen pisac bjehu, dakle, galeotto, ljubavni posrednik.
Poput ukletih ljubavnika, ljudi od knjige njuše postpandemijske poretke, skupljaju se u Puli i drugima otvaraju r(ad)osni put do ljubavi. Sajam neka bude veseli galeotto. Jest, istina je, u talijanskom, galeotto je i jadnik osuđen da vesla na galiji, zatvorenik, sužanj, ali i nestaško i prepredenjak. Koliko veza sa svijetom knjige i preživljavanja s njom, od nje i za nju!
U svijetu onih što broje digitalne lajkove, te tanke zlatnike u koje je čovjeka strah zagristi da ih isproba, uz knjige i njihove autore nek vam se u duhu ponajviše roje i broje oni slavni Katulovi poljupci: daj mi Lezbijo basia mille, deinde centum / dein mille altera, dein secunda centum / deinde usque altera mille, deinde centum… hiljadu pa sto, pa još hiljadu, pa još drugih sto cjelova, i tako sve dok se, kako već ide pjesma, ne pobrka i ne zametne pravi broj, pa da onaj “zavidnik” (o, pametni Katule!) nikad ne otkrije koliko smo se uz knjigu ljubili i koliko smo knjige ljubili. Pa ako i ne budemo čitali dalje toga dana, čitat ćemo drugo jutro, kad nam se pobrka broj, kada žedno zazovemo vodu k umornom izvoru.
Aljoša Pužar