Anagram: Kada je mozak u petoj brzini, a adrenalin na himalajskim visinama, onda Sa(n)jam knjige u Istri postane “Grije nas mistik unija”. Može, kao i sa svakim anagramom, i obrnuto. Prvi anagram pulskog sajma onaj je s četrnaestog izdanja, čiji je lajtmotiv glasio: “Nomadi smo nismo doma”. Ima li, zaboga, išta prirodnije od igre slovima i riječima na mjestu na kojem, zbilja, u početku bijaše riječ, a tako će i ostati dok god se knjige sanjaju. Vrtlog ideja prema kojima se koncipira svaki sljedeći Sajam porodio je anagrame – spomenike od slova atmosferi stvaranja jedne cjeline od zbroja individualnih planova i želja, kreiranja i realiziranja programa osmišljavanog s megalomanskim željama i pretpostavkama, ali i siromašnom logistikom, koja nikad nije bila smetnja da Pula bude Lupa za detaljan pregled domaće i inozemne književnosti.
Bibliobusi: Godina je 1998. i Taib Šahinpašić, nakladnik koji je uspijevao održavati književne sajmove u opkoljenom Sarajevu, u Pulu je bibliobusom dovezao knjige bh- izdavača. U autobusu koji kao da je posuđen iz filma “Ko to tamo peva”, stigao je na pulski Forum i tamo je nastalo sjećanje za nezaboravnu sliku, ali i, uvjetno kazano, začeta ideja što će realizaciju čekati cijelo desetljeće. Bibliobusom su 2008. godine stigli i znameniti splitski Utorkaši. Vozio ga je pokojni Goran Zloć Zloja, nekad profesionalni kamiondžija i tvorac truck lit žanra. Neregistrirani autobus/bibliobus s kartonskim tablicama zaglavio je u snježnim nanosima Like, gdje su ga pronašli i do Pule dovezli vozači Sajma. Iako promrzli, Utorkaši su užarili Sajam.
Casino: Može i Marine Casino, kao što može i ex Dom JNA. Sve su to imena današnjeg Doma hrvatskih branitelja koji smo svakog prosinca od 2001. godine do evo ove, koronirane, pretvarali u Dom Sajma. Da bi se uopće dogodio, Sajam je skvotao napuštene prostore grada ili bio podstanar u Podstanari, pa u sada nepostojećim galerijama Capitolium i Diana u Gradskoj palači te i dalje aktivnoj Galeriji Cvajner. Jedne od tih godina Sajam je koristio napuštenu knjižaru Mladost na Forumu u kojoj je sada Turistička zajednica Pula, pa staru robnu kuću na Portarati, kojoj je prijetilo urušavanje, odnosno nekadašnje Kino Beograd čiji je parter već bio pretvoren u parkiralište. Automobili su tamo i danas. Filmsko je platno i dalje na svome mjestu.
Češka: Na osmom je sajmu prvi put ugošćena jedna zemlja, čija je književnost sveobuhvatno prikazana. Republika Češka predstavila se u Puli predstavila kao nakladnička velesila s tada 14.000 – da, četrnaest tisuća! – naslova godišnje. Bio je to, kao u “Casablanci”, početak jednog divnog prijateljstva iz kojeg se dogodila izložba oko 600 čeških naslova te druženja s autorima poput Michala Viewegha, autora “Odgoja djevojaka u češkoj”, Ludvika Vaculika i grandioznog Jiřija Menzela. Osim navedenih, u Puli su bile Magdalena Platzova, Lenka Prochazkova i Miloslav Topinka, dok u sajamskoj biblioteci na počasnome mjestu stoji knjiga “Epistolar” češkoga kroatista i bohemista Dušana Karpatskog, koji je programom “Dani Češke u Puli” i kasnijim višegodišnjim angažmanima u Sajam unio srednjoeuropski duh.
Ćuk: Glazbenik Edi Morožin uz pomoć dizajnera Mauricija Ferlina u ugostiteljstvo je zašao na kratko i, poput Docka Holidaya, zakoračio u legendu s istom takvom oštarijom “Ćuk”. Iako je radila samo dvije godine – od 2001. do 2003. – ta je oštarija, smještena usred Istre, u Savičenti, postala urbano kulturno središte u kojem su se održavali sjajni koncerti i književne večeri. Između njih, u “Ćuku” su “Gustafi” imali javne probe. Na osmom Sajmu je na istome mjestu održan pjesnički maraton u sklopu programa Pen u Puli, na kojem se okupilo trideset internacionalnih gostiju, članova PEN-a. “Ćuk” je bio sinonim za najbolje fešte Sajma, do danas nenadmašene, na kojima se svojim virtuoznim rock’n‘rollom istaknuo Berti Godstein, a kozerijama don Branko Sbutega, ali i za sjajne kobasice i kapuz.
Doručak s autorom: Nutricionisti tvrde da je doručak najvažniji obrok, a gurmani dodaju da jest – do ručka. Doručak s autorom je, svjedoči popis sudionika koji ne možemo objaviti u cijelosti – jer je predug – jedan od najvažnijih i naizgled najjednostavnijih programa Sajma u Puli. Jednostavnost je, naravno, posljedica genijalnosti: prvo Voje Šiljka, voditelja koji je Doručak formatirao i standardizirao, te Aljoše Pužara, koji ga je nastavio voditi, uz sjajan update. Na Sajmu se, ma kako to zvučalo, svaki dan poznaje po jutru i Doručku i zato je svaki dobar. S Vojom i Aljošom doručkovali su gotovo svi najbolji pisci i spisateljice ovog dijela svijeta, ali i dobitnici Nobelove nagrade, najutjecajniji filozofi Europe, književnice čije je mjesto u povijesti književnosti zabetonirano, novinari i novinarke što čuvaju čast svog posrnulog zanata, glazbenici, likovni umjetnici i umjetnice, režiseri, strip-majstori… Ma lokalni i globalni autorski all stars tim.
Dževad: Leipzig buchmesse stariji je i od znamenitog Sajma knjiga u Frankfurtu, uz koji čini jedan od ključnih punktova europske i svjetske književnosti. Leipzig zbog knjiga ima na godinu više posjetitelja nego Hrvatska stanovnika i tamo svi što se neutemeljeno smatraju važnima lako otkriju koliko su mali. S druge strane, oni koji se imaju razloga smatrati bitnima u Leipzigu će dobiti potvrdu svoje veličine. Iste godine u kojoj se Sajam knjiga u Puli predstavio u Leipzigu književnu nagradu za europsko razumijevanje dobio je bosanskohercegovački pisac i čest istarski gost Dževad Karahasan. Sudjelujući u predstavljanju Sajma, pred brojnim ga je novinarima najavio kao: “Pula hedonistische buchmesse”. Majstorstvo kazivanja velike istine u samo tri riječi.
Đak: Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba u prosincu u Puli. Monte Librić, Pop lektira, Hop lektira, PULikulArna reforma, programi su namijenjeni đacima osnovnih i srednjih škola. Grešnim đakom, točnije dijakom, sebe je znao nazivati nezaboravni znalac nevidljive, a uzbudljive Istre Branko Fučić, tumač glagoljskih grafita uparanih u oslikane zidove istarskih crkvica. Kada je na Trećemu sajmu predstavljao tu svoju terru incognitu, u spomenaru je i sam ostavio zapis kao posvetu: “Raskajanoj Magdaleni grišni dijak Branko Fučić”.
Eco: Semiotičar, lingvist, prevoditelj, komunikolog, znanstvenik, jedan od najprevođenijih pisaca današnjice i jedan od najvećih umova prošlog stoljeća Umberto Eco, gostovao je na dvanaestom Sajmu u Puli. Prva i puna četiri sajamska dana sve se vrtjelo oko planetarne ruže, genija kojem je to bio prvi i, nažalost, posljednji nastup u Hrvatskoj u kojoj se pokazao kao susjed koji ono što nije jednostavno razumjeti ili prihvatiti umije podijeliti kao zajedničku potragu. Sudjelovao je u više festivalskih programa, a sigurno se neće zaboraviti simpozij “Radovi u tijeku/Lavori in corso” na kojem je, zajedno s Claudijom Magrisom i svojih dvadesetak europskih prevoditelja provjeravao kako se na kojemu od jezika čitaju priče o ljepoti i otocima skrivene u njegovim talijanskim izvornicima. Radi Eca se u Puli stajalo u redovima, do pozornice se nije moglo proći, dok su fotoreporterski blicevi osvijetlili Sajam kao nikad do tada.
Film: Prije nego što će postati prijestolnicom ovdašnje književnosti, Pula je bila i glavni grad hrvatskog, odnosno jugoslavenskog filma. Tematska okosnica šesnaestog Sajma nosila je naslov “Knjiga i film” i ušla, kao ni jedna do tada, u sve sajamske sadržaje te iznjedrila niz novih programa. “Zameo ih film”, “Američka noć” i “Ponoćni kauboji” samo su neki od programa koji su kroz razgovore s respektabilnom ekipom hrvatske i postjugoslavenske filmske scene raspravljali o povezanosti knjige i filma i odnosu knjige i scenarija. Dragan Nikolić, Voja Brajović, Mirjana Karanović, Slobodan Šijan, Dušan Makavejev, Bogdan Diklić, Goran Marković, Želimir Žilnik, Rade Šerbedžija, Goran Bogdan, Bobo Jelčić, Sergej Trifunović, Dino Mustafić, Maria Schrader, Rajko Grlić… tek su neki od gostiju i gošći koji su Sajam knjige učinili i mjestom filma, pa čak i kinom u kojem su, premijerno i uz prisustvo autora, prikazana djela Gorana Markovića: igrani film “Turneja” i dokumentarni o Konstantinu Koči Popoviću.