Piše: Milan Rakovac
Drago Orlić zacijelo je jedinstvena pojava u kulturi Istre, autor glagoljaške buntovnosti, jetke ironije, razuzdanog erotizma, neutoljive znatiželje, stahanovske produktivnosti: bili smo u duobren, i načinili skupa to ča lipahnega, ma se kapi da san ja, stariji brat, gleda na malega jedan ličić von oben, ma vuon bi to hitija u kantun altretanto z visokega: kako kad bi se naruga, klatež z Roverije u muoj Porieč, našin diftongima: vuon vuliva vulje vuovci u vuhooo, znali smo si „tepati“, uon meni Racozzi, ja njemu Aquiletta – picio orlec del bjeloglavi sup ča žere krepane ovčine po creskoj tramuntani…
U svojoj bezbrojnoj kantileni Orlić je erotičar, zapravo razbludni promotor u Istri tako uobičajene općenarodne raskalašenosti, na primjer: „Katarina drlindaj dvigni zguorun zadnji kraj, neka ljudi gledaju di se dica delaju“… Pa onda smion ulazak u duhovne sfere, kada Orlić i Načinović prepjevaju na zapadnoistarsku čakavicu fundamentalnu „Pjesmu nad pjesmama“, pa još dalje, kada Orlić sam prevede na svoj dijalekt „Knjigu o Jobu“. Kakav kreativni raspon!
Još je u nečem Orlić nedosežan, unikatan. Ok, t’r se znamo i mi drugi krstjani rugati i škercati, pero – Istra nima ni Lera ni Pometa ni Kerempuha ni Harlekina, sve do pojave Zvane Lakodeleca ča nan soli pamet lita i lita u La Kosti.
Orlić je zacijelo od žešćih pripadnika Ča-vala, posebno stoga što su Arinka Šegando i Franci Blašković, primogenitusi plurietno istarske rockerske revolucije, i ne samo istarske, komponirali i izvodili čak nekih tridesetak Orlićevih pjesama! I kad kažem Ča-val, ne mislim samo na proboj šlagerima u jugosferu, kada gorinjci svuon sapon kantaju aj koriera korijera… Mislim na ekstazu drčnih Šćavuna začinjavaca, slikara i skulptora i arhitekata i kompozitora koji su prije tridesetak godišć artblitzkriegom osvojili i Beograd i Zagreb i Ljubljanu…
Tamo od kraja sedamdesetih pa sve do devedesetih godina prošlog stoljeća u Istri se zbiva istinska povijesna katarza, dubinska kulturna revolucija Čakavskog sabora pod „žezlom“ Zvane Črnje. Jezik i kultura zabačene provincije, izoliran komunikacijski i geopolitički, odjednom je nesputano progovorio svom silinom i nova riječ odjeknula je čakavskim prostorima iz Žminja, od Baderne do Bribria, do Ronjgi, do Grobnika, do Otočca, do Zadra i Splita i Brača i Hvara, i vratila se u Žminj kao višestruka jeka kroz stih poetskih iskaza iz svih zakutaka zaboravljenog i gotovo uništenog čakavskoga univerzuma.
Taj jezik, to naše ča zazvonilo je slobodno i uznosito kroz grmljavinu stiha, i kroz potonje decenije čvrsto uzidalo svoj znamen, svoj šenj i svoj sinj i svoj timbar ne samo u zavičajni i nacionalni korpus, nego se uzvisilo u vrhunsku kulturu kontinentalnih vrijednosti, na tragu anticipatorskih gibanja Europe-u-stvaranju, kakvu su zagovarali Andre Malraux i Jacques Lang, a u nas Grgo Gamulin. To je jednostavna formula kulturalnog znaka, signuma, kao elementa održanja i razvitka jezika i kulture uopće, usuprot trendovima globalizacijskih nivelacija, anihilacija, negacija, asimilacija.
Čakavski sabor razlistao se i razgranao kako i ladonje pod žminjskin turnon, i postao jedna od najvažnijih kulturnih, društvenih institucija u Hrvatskoj, nezaustavljivo i dinamično djelujući na cijelome čakavskom području, osobito pojedine katedre koje su se uspostavile kao vrhunski sociokulturalni autoriteti u Istri, ali i cijeloj zemlji, poput okupljanja čakavčića u Žminju, historičara u Pazinu, filologa u Buzetu, zborova u Poreču i Ronjgima, skulptora u Labinu… Tako da će potkraj 20. stoljeća Istra, Primorje, dijelom i Dalmacija, biti naprosto okupane, umivene, okrijepljene velikim toplim, blagim Ča-valom; pa će biti, nakon šačice artističkih stvaratelja moje generacije, „u riječi rođeno“ na desetke prvorazrednih pisaca, znanstvenika, kompozitora, slikara, kipara i arhitekata.
Posebno treba istaknuti spomenuti Ča-val, pravu erupciju pjesničko-muzičkih artista, koje je zacijelo prvotno ohrabrio marljivi i kompetentni muzički urednik Renato Percan, kada je riječ o narodnoj, izvornoj glazbi, kao i festival MIK, kad je posrijedi zabavna glazba. Međutim, akcije i aktivnosti Čakavskog sabora neizravno, ali i izravno, stimulirale su i generirale autorski Ča-val, rock, pop, etnojazz autore i grupe kao što su primogenitusi Ča-vala Franci Blašković i Arinka Šegando (Gori ussi Winetou) i Edi Maružin (Gustaffi) te Tamara Obrovac, Livio Morosin, Dario Marušić i mnogi drugi, koji djeluju na liniji snažne muzičko-kulturalne matrice, kao nekad Brajša, Ronjgov, Zlatić, Prašelj…
Mi, protagonisti Čakavskog sabora, njegovi sudionici i svjedoci, te Drago Orlić u „juršinom puku“, u minulim desetljećima naprosto smo hodali po Ča-valu, hodali po vodi, na rukama i u duhu našega naroda, oplemenjujući se uzajamno, u nesebičnome darivanju postižući naprosto familijarnu spregu: velika čakavska obitelj, ćutili smo se nego lipo i dobro jieni mrež drugin.
Kako nan to naše ča zvoni, Orlićevo ča? To lipo i milo, sonorno naše ča zvoni kako’i nieno sriebro taljeno i tučeno, tamo zguora valje priko Ćićarije („nismo Ćići, ni Brkini, mi smo jušto na kunfini“), priko Učke priko Pazina i Kraljevine pak do Porieča i Benečije, priko Lima di je svieti Šime grbljaču hitija u muore, kada se je dvignulo iz Lima u naša siela i brajde i boške, ma da ni – muore z Lima bi bilo SutLavrieč potopilo, ma deboto cilu Istru.
„Hosana vo višnjih“ ori se iz hrama božjega u Vrbniku-nad-morem i dan današnji, kao što se protezala autentična ta naša kantilena prije tisućak godina od-Učke-do-mora-od-mora-do-Učke, a glagoljaši u vrsima autentične istarske slavenske, hrvatske kulture pišu buntovne grafite po zabatima svojih crkvica…
Zapravo je bilo sve tako očevidno! Trebalo je samo kriknuti „proti pozabljenja“, trebalo je samo posegnuti rukom u bisage, u škrinje naše prebogate narodne bašćine, i pred našim zapanjenim očima otvorila se drevna, arhaična i arhajska istarska Knjiga Zavičaja. Rastrle su bile gromače iz drače zatora; bili smo svi mi u Čakavskom saboru oni Sinčićevi „rankunari“, posikli smo i počistili naš mentalni krajolik i autentični suhozid bljesnuo je u svoj svojoj ljepoti i iskonu, kao na slici Otona Glihe, i opsjenjeni čarolijom tog našeg hrama pripostanja, uspravili smo se i ispravili pa pošli ispravljati iskrivljeno u fojbama zaborava, nemara i nehaja, indolencije i ignorancije.
„Naša stvar“ ovdje stoljećima slabo stoji; ušutkani su glagoljaši, izbrisana je ta velika šćavunska sinteza, koja će i Istri i Europi ipak ostaviti „libar proti pozabljenja“, ali proći će stoljeća dok se ista ta „buntovna glagoljaška vertikala“ (Zvane Črnja) opet ne uspostavi kao otkriveni temelj znanja, signum i timbar kulture i civilizacije.
Drago Orlić pripada samome jezgru te naše novodobne glagoljaške vertikale, ča svitli zguora iz Empireja na nas u Agori…
Drago Orlić, novinar, pjesnik, književnik, satiričar, publicist, slikar i kulturni radnik, u Vodnjanu pohađa osnovnu školu, a gimnaziju u Puli te Pedagošku akademiju. Godine 1971. seli se u Poreč, 1976. pokreće općinski mjesečnik 30 dana u kojem je bio glavni urednik, novinar, fotograf i grafički urednik. Dopisnik je Glasa Istre iz Poreča od 1981. do 1990. godine, kada postaje direktor porečkog Narodnog sveučilišta. U Turističkoj zajednici Istarske županije je marketinški menadžer, a istodobno i savjetnik za kulturu porečkoga gradonačelnika, do umirovljenja 2014. godine. Od 1996. je bio vlasnik izdavačke kuće Errata corrige.
U La kosti, i ranije u 30 dana i Porečkom glasniku, kreirao je humoristično-satiričku kozeriju „Lipi moji“, koju je pisao više od četiri desetljeća (od lipnja 1977.) pod pseudonimom Zvane Lakodelac (kraće vrijeme kao Šjor Adrijano). Većina tih kozerija objavljena je i u 10 do sada tiskanih zbirki „Lipi moji“ (od 1995. do 2017.).
Objavio je više od 20 zbirki pjesama te prikupio i objavio zbirku praznovjernih pučkih priča „Štorice od štrig i štriguni“, pučke ljubavne, erotske i bludne pjesme Istre „Istarski bordel muza“ te „Istarske narodne poslovice“ (2005.). Objavio je šest monografija i napisao libreto „Nadbludjeli bludnik“, koji je bio predložak za operu što ju je skladao Alfi Kabiljo, izvedenu 2009. godine u riječkom HNK-u kao „Casanova u Istri“, te knjige priča „Štorije od žalosti“ i „Casanovina jabuka“. Surađivao je u mnogim edicijama, monografijama, zbornicima, zbirkama, časopisima i godišnjacima, a okušao se i u filmu, od pulskog Filmskog kluba Jelen 1960-ih do režije desetak dokumentarnih i turističkih filmova i organizacije filmskih festivala u Poreču. Napisao je scenarij za dokumentarni film „La Parenzana ili kad stignemo u Makale“, koji je realizirao HRT u režiji Lawrencea Kiirua.
Bio je direktor Porečkog annalea, supokretač Međunarodne kiparske studentske škole Montraker u Vrsaru i član slikarske grupe Galerija 6 u Poreču. Imao je nekoliko samostalnih likovnih izložbi. Autor je skulpture „Kokot“ u Zaboku i „Središte Istre“ kod sela Trošti.
Osnivač je čakavskih pjesničkih susreta „Verši na šterni“ u Vižinadi. Bio je 1980-ih voditelj popularnog porečkog talk-showa „30 dana uživo“, a kao gurman, somelijer i promotor istarske kuhinje pokretač je više gastronomskih manifestacija u Istri.
Dobitnik je niza nagrada i priznanja, među inim i porečke gradske Povelje „30. april“ (2018.).
Fotofrafija: Tanja Draškić Savić