Zašto ljubav a ne, recimo, pandemija, samoća, otuđenost, novo normalno, još noviji svijet i tako dalje i tako redom? Može i obrnuto: zašto pandemija, samoća, otuđenost, novo normalno, još noviji svijet i tako dalje i tako redom, a ne ljubav? Zapravo, samo tako može…
Svaki veliki, prekretnički, povijesni događaj – što uporna i dugotrajna pandemija nesumnjivo jest – zasjeni sve drugo. Tako je s ratovima, potresima i, vidimo, ofenzivom virusa. I, naravno, s još puno, previše toga. No, u svakom tom vremenu prevrata i ratova, nedaća i stradanja, život ne staje. Onaj umjetnički, spisateljski posebice. Posljedično – može i uzročno, jer se u toj neraskidivoj vezi autora, djela i publike ne može odrediti početak – i čitateljski.
Opsesija covidom, kako je skupina britanskih znanstvenika nazvala ono što slobodno možemo opisati kao globalno stanje svijesti, razumljiva je, ali i demotivirajuća. Drugačije rečeno, ako u ovom, groznom dobu ništa osim pandemije nije važno ili dovoljno važno, znači li to da ne treba pisati i tiskati knjige, čitati ih i njima se baviti na bilo koji način osim onoga kada ih se sklanja s polica da se obriše prašina?
Da smo jednog jedinog trena samo pomislili na pozitivan odgovor, ne bismo prošle godine pripremili 26. Sajam knjiga i autora – Sa(n)jam knjige u Istri, niti bismo ga s više od pola godine odgode održali. Naravno, ovaj sadašnji, 27., dogodio bi se možda nekad, ako ne i kasnije.
U proteklih 19 mjeseci ostali smo zauvijek bez, uz ostale, veličanstvenog Istrijana Drage Orlića i magičnog Josipa Ostija. U ovoj, 2021. godini navršava se punih pola stoljeća biblioteke XX vek, ali i 700 godina od smrti Dantea Alighierija, pa 200 od kraja života Fjodora Mihailoviča Dostojevskog i 40 od posljednjeg odlaska Miroslava Krleže.
Za sve to vrijeme, od prvog dana panike i straha, pa do evo ovoga trenutka, pisci i spisateljice su – pisali i pisale. A kako nitko ne piše zato da mu kompjutorska memorija ne zjapi prazna, tako su se te knjige čitale, bile nagrađivane, posuđivane i prepričavane. Život, da ponovimo, ni onaj umjetnički, kao ni onaj čitateljski nije stao, niti ima namjeru. Zato, eto, činimo sve da se kontinuitet Sajma održi, bez obzira na okolnosti, ograničenja i posljedice. No dobro, valjda se ništa drugo od nas i nije očekivalo.
Istina, možda se očekivalo da, ponovimo i to, umjesto ljubavi kao temu Sajma odaberemo nešto drugo, primjerenije trenutku. Kako je ono išlo: pandemiju, samoću, otuđenost, novo normalno, još noviji svijet i tako dalje i tako redom.
Autori i autorice čija djela predstavljamo na ovom, 27. sajmu knjiga i autora, kao i oni kojih se sjećamo, nisu pisali o tome. O puno toga drugoga jesu i uvijek su, što god im bile, jezikom lektira rečeno, tema i ideja, pisali i o ljubavi koja nije, kako kaže jedna stara balada, samo riječ.
O tome što sve jest, kakva može biti, koliko slojevita, različita, poticajna, bolna, strastvena i uvijek moćna razgovarat ćemo s gostima i gošćama Pule.
Uostalom, Sajam knjiga i autora – Sa(n)jam knjige u Istri i jest nastao iz ljubavi i iz predivnog ludila zaljubljenosti. Bilo je to u kasno ljeto 1995. godine kada se, kao i danas, moglo upitati zašto ljubav, a ne… Ma nije važno.
Eto zato ljubav. I zato Sajam!