Giardini 2: Plan se nije činio tako lošim. Optimistima, naravno. Dakle onima što nisu mogli zamisliti da će se teška i složena društveno-politička situacija rješavati rafalima i plotunima. Ali godinu dana nakon što je Magdalena Vodopija u Puli otvorila knjižaru, ta je famozna društveno-politička situacija, kako se govorilo, eskalirala. Počeo je rat koji će kasnije dobiti naziv – Domovinski. Kada netko 1990. godine, malo prije rata, odluči živjeti od male, privatne i neovisne knjižare, teško da može još jednom zamisliti nešto što ima tako malo veze sa stvarnošću. Recimo, sajam knjiga u zimu 1995. godine, samo četiri mjeseca nakon “Oluje”. On se, međutim, dogodio i evo traje četvrt stoljeća, a to što one male knjižare s početka priče nema, ne znači da nema nove: zove se Giardini 2. Sajam se vratio korijenima, a Pula dobila cjelogodišnju čitateljsku oazu.
Hvala: vam za svaki dosadašnji i sve buduće sajmove.
Istra ispod kore: “Polis – Jadran – Europa”, zamišljen kao još jedan festival, ovaj projekt Udruge Sa(n)jam knjige u Istri pokrenut je na jubilarnom, desetom Sajmu knjiga. Taj festival nije živio dugo, ali njegov glavni program “Istra ispod kore” jest opstao. Riječ je o onoj Istri, umjetničkoj i nekad nedovoljno vidljivoj, čije je tajne otkrivao vrijedni Boško Obradović, udarajući u tom svom zanesenjačkom poslu temelje današnjeg Sajma neraskidivo vezanog i uz svoju, dakle istarsku scenu, bez obzira je li ona književna, glazbena, likovna… Od 2005. godine ispod istarske su kore bili Livio Morosin, Tamara Obrovac, Dario Marušić, Drago Orlić, Danijel Načinović i mnogi drugi. Na tom putovanju Istrom nastao je i program “Istra viđena očima stranih pisaca” iz kojeg je (u izdanju izdavačke kuće Vuković & Runjić) proizašla knjiga “U mislima čupam borove”, zbornik putopisnih crtica, eseja, priča i autobiografskih kratkih proza koje potpisuje dvadesetak stranih autora i autorica. “Istra ispod kore” imala je svoj vrhunac u Crnoj Gori programom u kojem su sudjelovali Livio Morosin, Dario Marušić, Matija Ferlin, Mauro Ferlin, Matija Debeljuh, Roberta Razzi, Dijana Vidušin i ALjoša Pužar. Suvremena se istarska scena u svibnju 2007. godine prikazala u Kotoru, Baru i Ulcinju, a sljedeće godine na festivalu Un mare due sponde u talijanskom Termoliju, gdje su “Istru ispod kore” otkrivali Alen i Nenad Sinkauz.
Jedinstven: Ako, osim u posvećenosti organizatora, u pulskom uspjehu ima tajne, onda je ona upravo u atmosferi Sajma na kojem se pisci ne osjećaju kao žive reklame za knjige u masovnoj prodaji, niti se one koji knjige čitaju dovodi pred brda naslova i pod neonska svjetla, mami popustima i nagovara na beletristiku na veliko, po akcijskim cijenama i što brže. „Tko god je došao pitati za know how, govorila sam mu kako mora vjerovati da to što radi – jednostavno treba raditi, ali ne zato što je nekome drugom važno, nego zato što osjeća da je važno njemu “, recept je direktorice Sajma Magdalene Vodopije. Tajan, dakle, nije, ali jedinstven – jest.
Kiklop: “Kiklop” je, naravno, roman Ranka Marinkovića po kojem je književna nagrada Sajma dobila ime. Od 2004. do 2014. godine nagrada Kiklop bila je najznačajnija književna nagrada u Hrvatskoj: svake se godine dodjeljivala u više od deset kategorija autorima i nakladnicima koji su svojim radom zadužili hrvatsku literarno-znanstvenu i humanističku scenu, kao i onima koji su takvim putevima tek krenuli. Prva dodjela nagrade održana je u Grand salonu broda Dalmacija na vezu mola Carbone. Od 2009. godine dodjeljivao se Kiklop za životno djelo, čiji je prvi laureat Aleksandar Flaker, a slijede ga Slavko Goldstein, Predrag Matvejević, Mirko Kovač i Milivoj Solar. Akademski slikar i kipar Josip Diminić autor je prvoga kipića Kiklopa, dok su ostale djelo nedavno preminule Marine Orlić. Ukidanje nagrade bio je apel da se obrati pozornost na problem domaćeg izdavaštva. Ona je, ta pozornost, izostala, a za povijest je ostalo da su Kiklopa dobili, uz ostale, Orhan Pamuk, Igor Mandić, Ante Tomić, Arsen Dedić, Daša Drndić i mnogi, mnogi drugi. Jednog je sudskim putem sebi osigurala i slučajna junakinja posljednjeg velikog književnog skandala u nas, Nives Celzijus.
Libar: Ljudima što žive uz more, bit će da je zbog južine, svašta padne na pamet. Eto, recimo, u Istri čvrsto vjeruju kako je libar njihova, istarska riječ za knjigu. To što je “Libar Marka Uvodića” jedna od najznačajnijih knjiga u i o Dalmaciji, ponajprije Splitu, znači im onoliko koliko Dalmatinci vjeruju da je libar njihova i samo njihova riječ. I ne, uopće ih ne može pokolebati to što je himna Sajma knjiga u Puli “Dajte mi libar”, autora Livija Morosina. Svađe i šale na stranu jer nisu važne. Bitan je “Libar za vajk” – pulska nagrada utemeljena 2015. godine. Dodjeljuje se za djelo koje će generacijama ostati u obiteljskim knjižnicama, čuvano zbog svoje svevremenske vrijednosti ili za vajk, zanavijek, zauvijek.
Ljubljana bere: “Laibach Kunst Machine” u nekadašnjoj crkvi, a danas Galeriji Sveta Srca, dirljivi hommagei veličanstvenim akterima slovenske kulture i pulskim prijateljima Alešu Debeljaku i Tomažu Šalamunu, program “Noć galerija” i divne noći s Metkom Krašovec, sada, na žalost, pokojnom Šalamunovom udovicom, a dani i sve ostalo vrijeme s Goranom Vojnovićem, službeno slovenskim režiserom u čiji je identitet i Pula utkana. “Ljubljana bere” regionalni je program dvadeset i drugog Sajma te i dalje najbolje oblikovani regionalni program u ozbiljnoj konkurenciji koju čine: predstavljanje bosanskohercegovačke književnosti, pa “Beograd čita”, “Hercegovina čita”, “Vojvodina čita”, “Makedonija čita”…
Monte Librić: Bez takozvanih strateških planova i pratećih evaluacija, bez šarenih tablica računalnih programa i zvučnih koliko i ispraznih menadžerskih fraza, 2008. godine nastao je Monte Librić – Festival knjiga za djecu, imaginarni osmi brežuljak iznad sedam pulskih postojećih. Vodeći se zakonitostima struke i željom za kreativnim pomacima, Sa(n)jam knjige u Istri stvarao je i stvara brdo knjiga namijenjenih najmlađima. U početku su Sajam i Monte Librić imali isti termin: na prvom katu Doma hrvatskih branitelja postavljen je tunel koji je vodio do čarobne pozornice na kojoj je te startne promocije održavao Mladen Kušec, ujedno i autor himne “Librić, Monte Librić”. Najprepoznatljiviji program Monte Librića je “Priča za laku noć uz Baku Librić”.
Nezavisnost: Potkraj ljeta 1995. godine, da ponovimo, nezamislivo je bilo puno toga: recimo, da će Pula već na zimu imati Sajam knjiga i da će nekada, bilo kada, Crna Gora vratiti izgubljenu nezavisnost. Prvo se, znamo, dogodilo, a drugo je pamtljivo i po tome što je godina crnogorske nezavisnosti i godina programa “Sinovi i kćeri”, u kojem su sudjelovali tada mladi crnogorski autori i autorice predvođeni Andrejom Nikolaidisom. Tom su prigodom objavljene tri knjige: “Sinovi: Pogled u suvremenu crnogorsku prozu”, “Kćeri: Pogled u suvremenu crnogorsku poeziju” te roman “Auschwitz cafe” Dragana Radulovića. Produciran je i film Ines Pletikos: “Sinovi i kćeri u tranzicijskom Disneylandu”.
(N)j: U Puli se nj piše (n)j. Zagrade se ne izgovaraju. Kada su jednog nogometnog trenera pitali koja je filozofija njegove postavke igre, on je odgovorio: “Filozofija je da nema filozofije”. Dulji i jasniji odgovor se ni u Puli ne može dobiti. Sve je tu, naizgled, jednostavno: prvo treba sanjati, a onda na javi snove ostvariti. Zbilja, nema nikakve filozofije. Zato ima puno rada i volje da se nešto naizgled uobičajeno – a bilo kakav sajam knjiga i festival autora doimaju se tako prokleto običnim – pretvara u neuobičajeno, u prvorazredni kulturni događaj s više slojeva koji se neprestano dodiruju i isprepliću, ali tako da jedni drugima niti smetaju, niti se međusobno zasjenjuju. Da bi bio Sajam, trebalo je, dakle, imati san; da bi potrajao, morao je postati Sa(n)jam.